Kineska kuhinja ima više stilova u zavisnosti od regiona Kine, a od kojih su neki postali veoma popularni u drugim krajevima sveta – od Azije do Amerike, Australije, Zapadne Evrope i Južne Afrike. Tradicionalna kineska kuhinja uključuje Anhui, Kantonsku, Fudžijansku, Jiangsu, Šandong, Sečuansku i Zeijang kuhinju.

U mnogim jelima kineske kuhinje, hrana se priprema sa delovima hrane koja je isečena na veličinu zalogaja i koji su spremni da se odmah pojedu. U tradicionalnoj kineskoj kulturi koriste se štapići i ona se zasniva na suprotnostima. Na primer, vrelo balansira hladno, turšija sveže, a začinjeno blago.

Pirinač
Pirinač je glavna hrana za većinu ljudi i dolazi sa poljoprivrednih područja u južnoj Kini. Uglavnom se jede kuvana na pari. Pirinač se takođe koristi da bi se pravilo pivo, vino i sirće.

Rezanci
Kineski rezanci mogu da budu sveži ili suvi i različitih veličina, oblika i tekstura i često se služe u supama ili sušeni. Neke vrste (kao što je šou mijen, koji doslovno znači rezanci za dugovečnost) su simbol dugog života i dobrog zdravlja po kineskoj tradiciji.

Soja
Tofu, sir koji se pravi od soje, je takođe popularan proizvod koji je pun proteina.

Pšenica
U severnoj Kini, koja je žitnica Kine, ljudi se uglavnom oslanjaju na hranu od brašna kao što su rezanci, hleb, knedle i lepinje na pari.

Začini
Kada je reč o sosovima, Kina je zemlja porekla soja sosa, koji se pravi od fermentirane soje i žita. Sos od ostriga, providno sirće od pirinča, sirće od crnog pirinča, sos od ribe i fermentisani tofu se takođe dosta upotrebljavaju. Veliki broj sosova se zasniva na fermentisanoj soji, a tu spada i Hoisin sos, sos od belog ili žutog pasulja. Začini kao što su sveži koren od đumbira, beli luk, mladi luk ili beli biber se koriste u mnogim lokalnim kuhinjama. Sečuanski biber, anis, cimet, morač, karanfilić se koriste da bi se dala dodatna aroma jelima. Mnoge kineske kuhinje takođe sadrže i sušene kineske pečurke, sušene bejbi škampe, sušena kora od mandarine i slično.

Dezerti
Kineski dezerti i jela se služe sa čajem, zajedno sa glavnim jelom ili na kraju obroka u kineskoj kuhinji.  Poslastice koje se prave od belog brašna su „mesečev kolač“ i „sunčev kolač“. Kineski slatkiši koji se zovu tang se obično prave od šećera koji se dobija iz šećerne trske, šećernog slada, meda, oraha i voća. Grickalice gao ili guo se prave od pirinča koji se obično sprema na pari i mogu da se koriste običan ili pirinač sa glutenom. Sladoled je uobičajena poslastica u celoj Kini. Drugi hladni dezert se zove beobing, koji se sastoji od leda koji je prekiven slatkim sirupom. Kineske supe za dezert se obično sastoje od slatkih i obično ljutih supa i pogačica.

Čaj
Kinezi piju čaj uz grickalice kao što su orasi, šljive, sušeno voće, seme od dinje ili vakberi. Kina je prva zemlja koja je kultivisala i pila čaj i u njemu su uživali ljudi svih društvenih klasa. Proizvodnja čaja je počela posle dinastije Han. Kineski čaj se obično deli na nekoliko različitih kategorija po vrsti biljke iz koje se dobija, regiona gde se uzgaja i načinu proizvodnje. Tako imamo zeleni čaj, olong čaj, crni čaj, mirisni čaj, beli čaj ili komprimovani čaj. Postoje četiri glavna regiona za uzgoj čaja u Kini. To su Jiangbei, Jiangnan, Huanan i jugozapadni region.  Poznate vrste zelenog čaja su Longjing, Huangsan, Mao Feng, Biločun, Putufeng Ča i Liuan Guapian. Kina je najveći  svetski izvoznik zelenog čaja.

Piće
Žuto vino ima dugu istoriju i ono je jedinstveno za Kinu, gde se pravi od pirinča i ima od 10 do 15% sadržaja alkohola. Najpopularniji brendovi su Šaoksing Lao Jiu, Šaoksing Hua Diao i Te Jia Fan. Pšenica, kukuruz i pirinač se koriste da bi se napravilo kinesko čestoko piće koji je čist i aromatičan i ima oko 60% alkohola. Ovo takođe ima dugu istoriju u Kini, a veruje se da potiče još od dinastije Song. Popularni brendovi žestokog pića su Er Guo Tou, Du Kang, Mao Tai.

Biljna pića
Kineski biljni čak, koji je takođe poznat i kao medicinski biljni čaj, je vrsta čaja/supe koji se pravo samo od kineskih medicinskih biljaka.

Vrste kineske kuhinje
Kina ne samo da je najmnogoljudnija zemlja na svetu već je i geografski veoma rasprostranjena. Ono što od povrća i voća uspeva u jednom regionu, u drugom ne uspeva, pa samim tim i glavni sastojci u jelima variraju. Ono što čini kuhinju regionalnom, nisu glavne tehnike pripremanja hrane kao što je barenje, kuvanje na pari, dinstanje, prženje u dubokom ulju i brzo prženje,ni soja sos koji je uvek prisutan i nezamenljiv začin. Razlike između regionalnih kuhinja su veoma suptilne i uglavnom postoje zbog razlike u klimi, lokalnim proizvodima, različitog mešanja začina, naglaska na određenoj kulinarskoj tehnici i načina služenja jela. Iako Kina podeljena na mnogo regiona, kuvari uglavnom dele kinesku kuhinju na četiri glavna, ondosno vodeća pravca: pekinški, šangajski, kantonski i sečuanski.

Pekinška kuhinja
Ova kuhinja koja je još poznata kao i severna kuhinja je geografski najzastupljenija u Kini. Pekinškla kuhinja sprema se u Mongoliji i pokrajinama Hopei, Honan, Shantung, Shansi i Shensi. Pšenica, proso, šećerna trska, kikiriki, kukuruz i soja su glavni proizvodi ovih pokrajina, kao i kineski kupus, krastavci i celer. Uz glavni obrok u ovim pokrajinama češće se kao prilog služe rezanci, knedlice i kiflice sa nekim sosom, nego pirinač. Severnjačka kuhinja zasnovana je na hrani iz unutrašnje Mongolije i Santunga. Mongolski uticaj se ogleda u mnogim jelima od jagnjetine, od kojih je najpoznatiji Mongolski lonac.
Iz ove kuhinje najpoznatije jelo koje je i dalje traženo na zapadu, kao i u celom svetu je pekinška patka ili patka na pekinški način. Patka se zbog ovog jela specijalno tovi, peče u posebnoj rerni, a prave se i naročite palačinke i sosovi da je prate. U Pekingu se ovako spremljena patka ponekad služi i kao ceo obrok, a nogice, jezik i glava služe odvojeno od slatkog mesa.

Šangajska kuhinja
Poznata i kao istočna kuhinja potiče sa prostora oko delte Jangcea, odnosno pokrajina Kiangsu, Chekiang i Anhvei, u kojima  vlada blaga klima. Čitavi regioni prošarani su poznatim pejzažima pirinačnih polja, a i reka ovoj oblasti ogromne količine kvalitetne ribe. Ono što izdvaja Šangajsku kuhinju od ostalih je tehnika spremanja koja se razlikuje od poznate tehnike brzog prženja. Naime, ova tehnika je uprvao suprotna, reč je o sporom "crvenom" krčkanju mesa, ribe ili povrća u pirinčanom vinu i gustom soja sosu.

S' obzirom da je Šangajska kuhinja poznata po svom slatkoći, ali i masnoći, ona je najmanje popularna kineska kuhinja u svetu. Još jedan razlog ovoj nepopularnosti je i količina vreme koja mora da se uloži kako bi se jela dekorisala na način koji će dočarati Šangajsku kuhinju. Povrh svega, jela istočne kuhinje veoma zavise od lokalnih namirnica koje su jednostavno nezamenjive u ovim obrocima.

Sečuanska kuhinja
Sečuan, Junan i Hunan su pokrajine u kojima je zastupljena Sečuanska, odnosno zapadna kuhinja. Kao što možete da primetite po samom nazivu ovog tipa kuhinje glavni uticaj ima pokrajina Sečuan. Uz neverovatan sistem navodnjavanja koji je jedinstven za ovu pokrajinu, Sečuan ima odlične prinose pšenice, pirinča, uljane repice, kukuruza i pečuraka.

Ukoliko niste ljubitelj ljute i prilično začinjene hrane, Sečuanska kuhinja vam se neće dopast. U skoro svakom jelu mogu se pripremiti ljute papripčice. Međutim, Sečunska kuhinja je poznata po tome i što vaše receptore u jeziku testira do krajnjih granica. Često ćete u jednom jelu osetiti čitav niz ukusa slan, sladak, ljut i kiseo. Specijaliteti iz Sečuana su ljuto-kisela supa, mirisna hrskava patka i mnoga druga jela.

Kantonska kuhinja
Poznatija i kao južna kuhinja zastupljena je u provincijama Kvantung i Fukien. U ovim oblastima zbog suptopskih klimatskih uslova priniač se žanje čak dva puta godišnje, ali se zato i jede bar dva puta dnevno. Uz prinač na ovom podneblju uspevaju i  slatki krompir, kukuruz, taro repa i pšenica. Takođe u ovim provincijama pomorandže, banane, breskve, ananas su veoma zastupljeni. S' obzirom na bogatrstvo sastojaka kojima obiliju ove provincije, kantonska kuhinja je veoma raznovrsna.

Za razliku od sečuanske kuhinje, kantonska hrana nije preterano začinjena. Umesto preteranog začinjavanja, bogatstvo prirodnih sastojaka omogućilo je tamošnjim kuvarima da oprobaju najbolje kombinacije za svoja jela. Najčuvenije jelo kantonske kuhinje je dim sum. Ovo vruće predjelo čini kombinacija dinstanog, kuvanog na pari ili prženog peciva dodatno punjenog svinjetinom, junetinom ili morskim plodovima, izdancima bambusa ili pečurkama. Dim sum se pravi i u svim postalim provincijijama, ali pravi poznavaoci kineske hrane znaju da nijedan dim sum ne može da se meri sa kantonskim.